poprilično iznenađenje, jer njegovi čelnici, a ne neka od nogometnih institucija tipa HNS-a, predlažu "zatvorsku kaznu od jedne do tri godine za svaki napad na policiju te za svako širenje nacionalne, rasne i vjerske mržnje na stadionima. Usto, mora slijediti i oduzimanje putovnica i zabrana dolaska izgrednicima na stadion". Smatram da su upravo "činovnici iz Rusanove", dakle predstavnici HNS-a, trebali biti najglasniji u osudi rasističkog budalesanja diljem Hrvatske. Načlažu im to i Zakon o s/športu i Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. Onaj o s-š-t-portu predviđa da "šport mora biti jednako dostupan svima bez obzira na dob, rasu, spol, spolnu orijentaciju, vjeru, nacionalnost, društveni položaj, političko ili drugo uvjerenje." Imamo mi i Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, donesen još 2003. godine, nadopunjavan od tada tri puta. Upravo tja zakon sankcionira "pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti". No, sankcija ostaje uglavnom na riječi, a ne prelazi u djelo. Kako inače objasniti ustaške uzvike, pozdrave ili rasističke ispade koji sudo Teacherprancingnaked n Porn vsearchjsearchč Teacherprancingnaked o Teams ok Prancing osearcha.

'No mas!

Mais non! Nismo po tome ništa ori od ostatka globalnog navijačkog krda. No, u inozemnim utakmicama takvi ispadi bivaju smjesta osuđeni i kažnjeni. Nekadašnji Barcelonin igrač Samuel Eto'o na rasističke povike iz gledališta htio je odgovoriti napuštanjem travnjaka u Zaragozi, govoreći danas legendarno: "No mas!", što znači - dosta je više! Suigrači su ga spriječili. A kako je reagirao stadion? Većina je utišala primitivnu manjinu, nadglasavajući ih doduše! Drugačije je dakle moguće. A Eto's se, saznajem to dok čitam o ovoj temi, odlučio na najsportskiji mogući način boriti protiv rasizma pokrećići kampanju "No mas", ali i pragmatično priznajući da nogomet pokreće novac, a ne neki vrijednsni ideali i načela.



Čini mi se da su reakcije na rasizma u hrvatskom sportu još (pre)rijetke, a mehanizmi osude rasizma nerazvijeni. Tako novinar Slobodne navodi da su za rasističke ispade nadležni isključivo "disciplinski sudac Prve HNL Krešimir Vlajčević (u domeni prvenstva), odnosno Disciplinska komisija HNS-a (kada je u pitanju Kup natjecanje)." Zaključuje: "U hrvatskom nogometu prevladava mišljenje kako ovdašnji navijači rasizam više shvaćaju kao hir ili protest nego mržnju. Zato su i kazne uvijek bile simbolične. Kao da ih je (u)dijelio autor izreke: kod rasizma ne mogu podnijeti samo dvije stvari – rasizam i crnce!"

No ipak ne smatram da se radi o općeprihvaćenoj društvenoj pojavi, jer medijska popraćenost i osuda primitivizmau slučaju Kamerunca Bellea govori u prilog tvrdnji da se ipak radi(lo) o izoliranim incidentima. Na koje, da bi se suzbili, treba dosljedno regairati. No, ne tako da trener "zaštiti" igrača tako da ga izvadi iz utakmice, nego tako da sudac prekine tekmu i kazni navijače i klub za kojeg navijaju rezultatom 0:3.

komentiraj (0) * ispiši * #

27

ponedjeljak

veljača

2012

Why Serbian candidacy should not be delayed

Serbia has been in the EU accession pipeline blocked for years. For a country with growing nationalist sentiments, postponing the EU membership perspective might prove fatal. Repetitive candidacy status delay will very likely cause that a public enthusiasm for European integration in Serbia withers additionally.


Taylor-made conditionality

The EU conditionality for the Western Balkans countries has been made as a response to the bloody inter-ethnic conflicts of 1990s that resulted in abundant war crimes, significant displacement of population and deterioration of inter-ethnic relations across the region. Therefore, the part of human rights criteria for the (potential) candidates of the Western Balkans encompass the ‘classical’ “respect for and protection of minorities” requirement, but also requires pursuit of transitional justice (by insisting in prosecution of the war crimes before the domestic courts and by extraditing war crime suspects to the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, ICTY) and good neighbourly relations. Such tailor-made minority conditionality shall allow for return of refugees and contribute to a proper accommodation of a number of ethnic minorities and their reconciliation in the Western Balkans countries.

Serbia is exposed to the same set of criteria. Belgrade has extradited to the ICTY former Serbian President Slobodan Milosevic and Radovan Karadzic, the wartime president of the Bosnian Serbs. However, in order to start up EU accession process, it was required to extradite two remaining war crime suspects, General Ratko Mladic, who is charged for the slaughter of 8,000 Bosnian Muslims at Srebrenica in 1995 and Goran Hadzic, the former leader of Serbs in Croatia, indicted for crimes against humanity during the 1991-95 Croatian war. After a decade-long manhunt, both war crime fugitives were captured in 2011, in May and July respectively. Serbia's pro-Western President Boris Tadic and the coalitional government headed by Democratic Party believed this would speed up integration of Serbia into the European Union. The platform that brought them to power was promise to achieve candidacy and begin membership talks. Nevertheless, the candidacy status has not been achieved, not even as a reward for fulfilling a tailored made criterion that requires cooperation of the Western Balkans candidate countries with the ICTY in The Hague.

Another EU accession obstacle Serbia has been facing considers Kosovo, its former province that came under international control after a 1999 war and which declared independence four years ago. Serbia has not recognised its independence; neither did all EU member states. Whereas for the Serbs a territory of Kosovo plays an import symbolic role, being the cradle of the nation, several EU Member States (Cyprus, Greece, Romania, Slovakia and Spain) refuses to recognize its independence fearing it might cause upheavals of ethnic minorities residing on their territories.
Since good neighbourly relations and regional cooperation, that acknowledge the borders among the neighbouring states, are all part of EU conditionality, unresolved border issue has been keeping both Serbia and Kosovo in a stalemate. This issue exactly was consequently taken as an excuse to postpone progress in Serbian EU accession. Serbia namely hoped to become a formal EU candidate in December 2011, but Germany blocked this, insisting that more solid neighbourly cooperation with Kosovo has to be reached.

An agreement reached on Kosovo's regional representation several days ago, will allow Kosovo to represent itself in international conferences and arranges management of joint borders. And when it seemed that the final obstacle for Serbia to get a candidate status was removed, Romania posed additional condition about the treatment of a Vlach minority, which they consider a group of ethnic Romanians. The reasoning behind the conditioning is allegedly inadequate protection of this minority in Serbia. This however comes as a surprise because the Vlah minority in Serbia claims it does neither feel threatened in Serbia nor recognizes Romania as its keen-state.
In spite of this surprising and unannounced conditioning, EU ministers on 28 February 2012 gave preliminary approval to Serbia's Union candidacy. On 2 March 2012 the EU head of states and governments will eventually decide over the Serbian candidate status.

Stricter conditionality supplemented by the enlargement fatigue

A growing resistance among EU citizens toward adding new members, as well as an ongoing and enduring eurozone crisis affects EU enlargement of the Western Balkans. In spite of the fact that enlargement to the Western Balkans is necessary both for Europe and the countries of this region, Serbian story told above confirms that accession criteria are becoming stricter as the time passes by, but also that the EU is losing its lure since the enthusiasm for the EU is waning among the population of (potential) candidate countries. Usually, nationalist political options are the only gainers of such an outcome. Indeed, in Serbia this soon might be proven, as the parliamentary elections are scheduled for the first half of 2012 and the presidential one are soon to follow.

komentiraj (0) * ispiši * #

26

nedjelja

veljača

2012

Pravo na izbor biti neudana i bez djece u svijetu djecoadoracije

Sevorodica koja tek sad ima – sve

Seve inter-nacionale je rodila prije neki dan. Ko da sam proročnički, prije nekoliko godina, naručila od jednog beogradskog “umetnika” koji slika ikone, jednu sliku Bogorodice sa Severininim licem. Blasfemično za mnoge, al ako je Gospa simbol svih žena, smatrah da je ima pravo predstavljati i Severinina faca. I eto ga sad – kao na mojoj ikoni, koja visi na nedalekom zidu, Sevka sad u naručju drži svoga sina Aleksandra.



Iščekivala je prestolonasljednikovo rođenje cijela štovana nacija, ma čak i cijela regija. Čak i kad nisu imali o čemu izvješćivati mediji su nas držali u neizvjesnosti. I eto ga napokon tu: mali dječak, rođen, zdrav, normalan. Želim mu dakako, kao i svakom novorođenčetu, zdrav, lijep, ljubavlju pun život. I njegovim roditeljima što manje besanih noći i briga. No, ono što me ponukalo da o prestolonasljedniku Aleksandru pišem je izjava čestitara njegova rođenja Ćire Blaževića. On je u Večernjem listu, neki dan, izjavio da genijalka Severina može jedino biti savršena mama! Takvo podilaženje činjenici da je pjevačica postala roditeljicom čini mi se da otkriva širi društveni stav prema roditeljstvu.

Je li roditeljstvo doista conditio sine qua non ljudske potpunosti?

Jedna je moja draga prijateljica na početku tridesetih izjavila da je u Hrvatskoj najgore biti neudana nerotkinja. Da je čak lakše samohranim majkama, jer ovakve poput nje društvo osuđuje znatno bezdušnije - radi životnog izbora - slobode/samoće. Kad razmislim, nije opće u krivu.

Drugoj prijateljici, premorenoj majci u samostalnost odmetnute sedamnaestogodišnjakinje i živahnog dvogodišnjaka šefica neki dan govori kako ju je majčinstvo ovog drugog djeteta preporodilo i učinilo potpunom. Ona joj (u čudu) odgovara da ne zna odakle joj to, jer ona se osjeća umorno i definitivno je u stanju raditi tek s trećinom svoga pred-drugo-majčinskog mozga. Važno je zvati se Majka, što drugo?

I premda je tradicionalnost veliki razlog ovakvih stavova, adoracija djece je zapravo opća pojava bogatog post-modernog svijeta. Otkivaju to i rezultati World Values Survey, longitudinalnog globalnog istraživanja vrijednosti koji ukazuju da djeca (uz supružnike donekle) zauzimaju centralno mjesto ispitanika, mnogo značajnije od posla, karijere, prijatelja, hobija ili rodbine. Dok je prije otac obitelji bio središnja figura, danas se cjelokupni život obitelji svodi na služenje potomaka. Osigurati im najbolja kolica i kremu, uključiti što ranije u slobodne aktivnosti i biti logistička podrška istima, sve ne bi li se jednoga dana pomlatka učinilo kompetitivnijim na tržištu rada i osigurala mu se budućnost. Pa stoga dvogodišnjaci uče njemački i pjevaju pjesmice na jidišu, popodneva provode na gimnastici i nogometu, a pred spavanje im se čitaju basne braće Grimm. Premda je cijena te rodtiteljske ambicioznosti i povođenja za trendovima suvremenog roditeljstva tek umor i isfrustriranost, ko posustane, gubitnik je. Jer istinski predan/a roditelj/ica isfurava attachment parenting od dana djetetova rođenja, završava doktorat s bebom u slingu, dok pokušava kuću održavati urednom i čistom i naći malo vremena za ženu/muža, sestru, prijatelje… Pa ko će u svemu tome imati vremena i za sebe? U činu odustanka od sebe je najlakše isfurati priču kako su oni koji roditeljstvo u svojim životima još nemaju ili, nedajbože ne žele, sebičnjaci, egoisti, egocentrici nespremni na divnu žrtvu roditeljstva. Oni s problemom neplodnosti možda su manje prezreni, no i za njih je lako pronaći prezir i prijekor.

Trend asesorizacije djece, ne znam doista koji bi već postojeći termin to bolje opisao, gdje se celebrity djeca koriste za medijsku promociju svojih više ili manje slavnih očeva i majki, najbolje potvrđuje kako djecocentričan život postaje širokorasprostranjen fenomen bogatog dijela Svijeta. Sigurna sam da nećemo još dugo čekati Aleksandrov medijski debi. Možda mama Severina odluči tu masnoplaćenu premijeru pokloniti u dobrotvorne svrhe i tako se svrsta uz bok Kraljica Majki svjetskog kalibra?

Eh, ispade ovo tekst o djecoadoracijskom trendu, a namjeravah se boriti za pravo ne željeti dijete svih onih koje djecu nemaju.

komentiraj (0) * ispiši * #

21

utorak

veljača

2012

Gmiže li Hrvatskom još zmija ustaštva? Nego šta da gmiže!