poprilično iznenađenje, jer njegovi čelnici, a ne neka od nogometnih institucija tipa HNS-a, predlažu "zatvorsku kaznu od jedne do tri godine za svaki napad na policiju te za svako širenje nacionalne, rasne i vjerske mržnje na stadionima. Usto, mora slijediti i oduzimanje putovnica i zabrana dolaska izgrednicima na stadion". Smatram da su upravo "činovnici iz Rusanove", dakle predstavnici HNS-a, trebali biti najglasniji u osudi rasističkog budalesanja diljem Hrvatske. Načlažu im to i Zakon o s/športu i Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. Onaj o s-š-t-portu predviđa da "šport mora biti jednako dostupan svima bez obzira na dob, rasu, spol, spolnu orijentaciju, vjeru, nacionalnost, društveni položaj, političko ili drugo uvjerenje." Imamo mi i Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, donesen još 2003. godine, nadopunjavan od tada tri puta. Upravo tja zakon sankcionira "pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti". No, sankcija ostaje uglavnom na riječi, a ne prelazi u djelo. Kako inače objasniti ustaške uzvike, pozdrave ili rasističke ispade koji sud
o Teacherprancingnaked n Porn vsearchjsearchč Teacherprancingnaked o Teams
o
k Prancing osearcha.
'No mas!
Mais non! Nismo po tome ništa ori od ostatka globalnog navijačkog krda. No, u inozemnim utakmicama takvi ispadi bivaju smjesta osuđeni i kažnjeni. Nekadašnji Barcelonin igrač Samuel Eto'o na rasističke povike iz gledališta htio je odgovoriti napuštanjem travnjaka u Zaragozi, govoreći danas legendarno: "No mas!", što znači - dosta je više! Suigrači su ga spriječili. A kako je reagirao stadion? Većina je utišala primitivnu manjinu, nadglasavajući ih doduše! Drugačije je dakle moguće. A Eto's se, saznajem to dok čitam o ovoj temi, odlučio na najsportskiji mogući način boriti protiv rasizma pokrećići kampanju "No mas", ali i pragmatično priznajući da nogomet pokreće novac, a ne neki vrijednsni ideali i načela.
Čini mi se da su reakcije na rasizma u hrvatskom sportu još (pre)rijetke, a mehanizmi osude rasizma nerazvijeni. Tako novinar Slobodne navodi da su za rasističke ispade nadležni isključivo "disciplinski sudac Prve HNL Krešimir Vlajčević (u domeni prvenstva), odnosno Disciplinska komisija HNS-a (kada je u pitanju Kup natjecanje)." Zaključuje: "U hrvatskom nogometu prevladava mišljenje kako ovdašnji navijači rasizam više shvaćaju kao hir ili protest nego mržnju. Zato su i kazne uvijek bile simbolične. Kao da ih je (u)dijelio autor izreke: kod rasizma ne mogu podnijeti samo dvije stvari – rasizam i crnce!"
No ipak ne smatram da se radi o općeprihvaćenoj društvenoj pojavi, jer medijska popraćenost i osuda primitivizmau slučaju Kamerunca Bellea govori u prilog tvrdnji da se ipak radi(lo) o izoliranim incidentima. Na koje, da bi se suzbili, treba dosljedno regairati. No, ne tako da trener "zaštiti" igrača tako da ga izvadi iz utakmice, nego tako da sudac prekine tekmu i kazni navijače i klub za kojeg navijaju rezultatom 0:3.
komentiraj (0) * ispiši * #
27
ponedjeljak
veljača
2012
komentiraj (0) * ispiši * #
26
nedjelja
veljača
2012
Sevorodica koja tek sad ima – sve
Seve inter-nacionale je rodila prije neki dan. Ko da sam proročnički, prije nekoliko godina, naručila od jednog beogradskog “umetnika” koji slika ikone, jednu sliku Bogorodice sa Severininim licem. Blasfemično za mnoge, al ako je Gospa simbol svih žena, smatrah da je ima pravo predstavljati i Severinina faca. I eto ga sad – kao na mojoj ikoni, koja visi na nedalekom zidu, Sevka sad u naručju drži svoga sina Aleksandra.
Iščekivala je prestolonasljednikovo rođenje cijela štovana nacija, ma čak i cijela regija. Čak i kad nisu imali o čemu izvješćivati mediji su nas držali u neizvjesnosti. I eto ga napokon tu: mali dječak, rođen, zdrav, normalan. Želim mu dakako, kao i svakom novorođenčetu, zdrav, lijep, ljubavlju pun život. I njegovim roditeljima što manje besanih noći i briga. No, ono što me ponukalo da o prestolonasljedniku Aleksandru pišem je izjava čestitara njegova rođenja Ćire Blaževića. On je u Večernjem listu, neki dan, izjavio da genijalka Severina može jedino biti savršena mama! Takvo podilaženje činjenici da je pjevačica postala roditeljicom čini mi se da otkriva širi društveni stav prema roditeljstvu.
Je li roditeljstvo doista conditio sine qua non ljudske potpunosti?
Jedna je moja draga prijateljica na početku tridesetih izjavila da je u Hrvatskoj najgore biti neudana nerotkinja. Da je čak lakše samohranim majkama, jer ovakve poput nje društvo osuđuje znatno bezdušnije - radi životnog izbora - slobode/samoće. Kad razmislim, nije opće u krivu.
Drugoj prijateljici, premorenoj majci u samostalnost odmetnute sedamnaestogodišnjakinje i živahnog dvogodišnjaka šefica neki dan govori kako ju je majčinstvo ovog drugog djeteta preporodilo i učinilo potpunom. Ona joj (u čudu) odgovara da ne zna odakle joj to, jer ona se osjeća umorno i definitivno je u stanju raditi tek s trećinom svoga pred-drugo-majčinskog mozga. Važno je zvati se Majka, što drugo?
I premda je tradicionalnost veliki razlog ovakvih stavova, adoracija djece je zapravo opća pojava bogatog post-modernog svijeta. Otkivaju to i rezultati World Values Survey, longitudinalnog globalnog istraživanja vrijednosti koji ukazuju da djeca (uz supružnike donekle) zauzimaju centralno mjesto ispitanika, mnogo značajnije od posla, karijere, prijatelja, hobija ili rodbine. Dok je prije otac obitelji bio središnja figura, danas se cjelokupni život obitelji svodi na služenje potomaka. Osigurati im najbolja kolica i kremu, uključiti što ranije u slobodne aktivnosti i biti logistička podrška istima, sve ne bi li se jednoga dana pomlatka učinilo kompetitivnijim na tržištu rada i osigurala mu se budućnost. Pa stoga dvogodišnjaci uče njemački i pjevaju pjesmice na jidišu, popodneva provode na gimnastici i nogometu, a pred spavanje im se čitaju basne braće Grimm. Premda je cijena te rodtiteljske ambicioznosti i povođenja za trendovima suvremenog roditeljstva tek umor i isfrustriranost, ko posustane, gubitnik je. Jer istinski predan/a roditelj/ica isfurava attachment parenting od dana djetetova rođenja, završava doktorat s bebom u slingu, dok pokušava kuću održavati urednom i čistom i naći malo vremena za ženu/muža, sestru, prijatelje… Pa ko će u svemu tome imati vremena i za sebe? U činu odustanka od sebe je najlakše isfurati priču kako su oni koji roditeljstvo u svojim životima još nemaju ili, nedajbože ne žele, sebičnjaci, egoisti, egocentrici nespremni na divnu žrtvu roditeljstva. Oni s problemom neplodnosti možda su manje prezreni, no i za njih je lako pronaći prezir i prijekor.
Trend asesorizacije djece, ne znam doista koji bi već postojeći termin to bolje opisao, gdje se celebrity djeca koriste za medijsku promociju svojih više ili manje slavnih očeva i majki, najbolje potvrđuje kako djecocentričan život postaje širokorasprostranjen fenomen bogatog dijela Svijeta. Sigurna sam da nećemo još dugo čekati Aleksandrov medijski debi. Možda mama Severina odluči tu masnoplaćenu premijeru pokloniti u dobrotvorne svrhe i tako se svrsta uz bok Kraljica Majki svjetskog kalibra?
Eh, ispade ovo tekst o djecoadoracijskom trendu, a namjeravah se boriti za pravo ne željeti dijete svih onih koje djecu nemaju.
komentiraj (0) * ispiši * #
21
utorak
veljača
2012